Razgovarali u Londonu, 16. studenoga 2007.

ORIS: U svojim tekstovima i intervjuima često govorite o arhitekturi kao umjetnosti. Isto tako tvrdite i da se svega jedan posto arhitekture radi na radi s tom pretpostavkom. Cijenim vaš argument i slažem se s vama, no smatrate li da postoji rizik da se nađete u raspravi koja bi se mogla shvatiti kao elitistička?

Caruso: Ne smatram da je to na bilo koji način povezano s elitizmom. Stvarati arhitekturu iz umjetničkih temelja ne znači da takva arhitektura manje toga komunicira ili da se bavi s manje stvari. Život u Londonu je vrlo težak jer je tu tržište snažno prisutno. Za mene ideja rada na umjetničkim temeljima sugerira određenu etičku poziciju prakse. Stvar je u tome da biti arhitektom ne znači funkcionirati nalik na financijsku industriju, a to se ne tiče toliko umjetničke prakse koliko bivanja profesionalcem. Danas ima toliko praksi čija se struktura i motivacija temelje na povećanju tržišnog udjela i prodora na tržište. Služe se jezikom međunarodne trgovine, a to čine kako bi zaradili još više novca.

ORIS: Većina velikih brandova u današnjoj arhitekturi podržava globalne snage kapitalizma, no vi tvrdite da bi se arhitektura trebala tome oduprijeti.

Caruso: Alvaro Siza je sjajan brand, no on je i sjajan praktičar, umjetnički praktičar arhitekture. Kod Zumthora je, primjerice, psihologija čitave karijere bila odmaknuti se i raditi samo na projektima u kojima je cjelokupna situacija povoljna za postizanje visokog stupnja savršenstva u svakom projektu. Danas je imati karijeru i napraviti osam fantastičnih zgrada za svog života daleko nevjerojatnije postignuće nego podići 300 poslovnih zgrada. No Siza nije poput Zumthora. Siza se angažira na najrazličitijim mjestima, on prihvaća da radeći stambenu zgradu u Maastrichtu na neki način napravi kompromis. Sizina karijera započela je prije uvođenja demokracije u Portugal, u što je Siza bio uključen. Smatram da bi Peter Zumthor mogao sagraditi fantastičnu jeftinu zgradu, a moguće je da je nekoć to smatrao i zanimljivim.